Lako je tebi

Lako je tebi…

Ooo, vi uporni, ranoranioci, utrenirani, vrijedni, nasmijani, nepokolebljivi, sjajni uspješni ljudi – jel’da najviše volite upravo ovu rečenicu?
Vi vrsni pjevači, plivači, predavači, prodavači, političari, pokušavači i pobjeđivači svake vrste… lako li je vama.
Valjda zato što kad vi to radite – izgleda tako lako i jednostavno. Gotovo kao da sve što činite, činite bez imalo truda. Sami od sebe.
Eto, imali ste sreće i tako su vam se lijepo posložile zvijezde, dobro vam je pao grah. Ili još bolje – talent. Daa, to je to.
Znači – definitivno nije do vas. Jednostavno je tako ispalo.

Lako li je privatniku, on nema šefa da mu prigovara.
Da, osim onog koji liježe i ustaje s njim i ocjenjuje ga iz ogledala svakog jutra.
Lako li je balerini kad ima tako lijepo, tanano tijelo. A krvave je prste fino zamotane sakrila u svilene papučice.  Lako li je kuharu, on zna kuhati. Sam od sebe.
Lako li je njoj, ima dobrog muža. Lako li je njemu, njegova mu žena ne prigovara. Lako je seljanki, ona ima gdje posaditi. Lako je gradskoj curi, ona ne mora….
Lako li je mladoj majci, njoj se nije teško buditi po noći, lako li je starijoj – ona ima više iskustva. Lako li je djetetu – ono je bez briga, lako je odraslom – njemu nitko više ne naređuje….

Ma je li stvarno…?
Ovo je pitanje staro koliko i svijet, obrađeno od raznih mudraca i mislioca… a i dalje tako friško i aktualno.

Lako je svakome tko umjesto pokušaja, procjenjuje tuđe promašaje. Tko prije osvrta na svoje nedostatke, bez problema prvo obradi tuđe.
Uglavnom iz udobne foteljice, ušuškan u dekicu, na sigurnom od svega i svakog.

Dok svaki onaj koji pokušava – zna da je sve, samo ne lako.
Ali nakon stotina pokušaja i ponovnih pokušaja – finoća izvedbe odaje varljivu lakoću. I tada se javljaju mudraci iz fotelja, jer njima je najteže.
Odustali su i prije prvog pokušaja. Upravo isti oni koji će najčešće posegnuti za ‘’lako je tebi’’ devizom. Oni najglasniji, najpametniji, #najboljeznamsve i #sadćutiobjasnit tipovi.
Svatko tko je ikada išta pokušao, tko je ikada ikuda krenuo iz svoje male udobne foteljice, zna da je sve samo ne lako.
I svaki taj, cijeni svaki, pa i najmanji tuđi pokušaj i ne pada mu napamet procjenjivati ičiji, pa i najmanji promašaj.

Veliki ljudi nisu se veliki rodili. Narasli su svakim novim pokušajem i svakom novom pobjedom.
A mali ljudi… nisu se rodili mali. Ali se smanjuju svakim novim sitnim prigovorom i svakim novim sitnim komentarom. Smanjuju se toliko, dok na kraju potpuno sitni, velikima ne postanu potpuno nebitni.

A velikima…

Postaje li lakše?
Ne. Postaješ otporniji.
Umoriš li se?
Da. Ali s vremenom si sve jači i izdržljiviji.
Zadatke koji su nekada izgledali neizvedivo, danas odradiš za zagrijavanje.

Pa u čemu je razlika? Jednostavno radiš. Ne gubeći vrijeme na izmišljanje izgovora.

Da su ikome od velikih uspješnih pokušavača rekli što ga sve na putu čeka – rijetki bi uopće krenuli. I to je sasvim normalno. Jer ni sami ne vjerujemo za što smo sve sposobni dok to ne ostvarimo. I dok ostali uopće ne znaju od kuda bi krenuli, a kamoli kojim putem, uspješni imaju samo jednu stazu – onu prema cilju. Nije uvijek odmah jasna, često ima i magle na putu, ali ako znate prema čemu vodi, magla vas ni najmanje ne smeta.
Poslužit ću se finijom verzijom poznate poslovice: ”Ne zavodi lijep, nego uporan.” Vrijedi apsolutno za svaki segment postojanja. Pokušajte.
Ili jednostavno posegnite za još kojim izgovorom.

Odluka je uvijek samo na vama.