Može se.

Jedan je čovjek rekao da se MOŽE. Rekao je svojim ljudima da vjeruje u njih. I ljudi su mu povjerovali. I uspjeli. Jer se može. Jedino tako se može. Izgradite djeci samopouzdanje i dali ste im alat za cijeli život.

Ima nešto u toj maloj zemlji velikih ljudi. Kad ih najviše stisnu, najjače vrisnu, a otkucaj tog srca zatrese cijeli svijet. U vrijeme kada nam se zemlja masovno iseljava, jedna nas je obična lopta ujedinila više nego svi prosvjedi i referendumi zajedno. Zmajku vam ljubim, može se. Mogli bi ovdje pričati o povijesti, o nepravdama, o naplati starih dugova ili pak sreći. No, istaknula bih zapravo samo jednu stvar. Jedan je čovjek rekao da se MOŽE. Rekao je svojim ljudima da vjeruje u njih. Ljudi su mu povjerovali. I uspjeli. Jer se može. Jedino tako se može. U gospodinu treneru, krije se jedan fenomenalan otac, roditelj koji je prepoznao svu snagu svoje djece i dao joj krila. I tako im dao sve. Izgradite djeci samopouzdanje i dali ste im alat za cijeli život.

Često nas roditelji, da bi nas zaštitili od neuspjeha ili slomljenih srca, svjesno ili nesvjesno sputavaju u koracima i pokušajima ka napretku. Je li zbog toga što su i sami imali loša iskustva ili im je to prenesno nasljeđem predaka, ne znam, ali čini se da je u ovom našem podneblju to bila dosta česta pojava. Pokrij se ti po ušima i uzmi što ti je dano. Nemoj izazivati. Nije to za tebe, to je za neke veće ljude. Ma pusti to, sigurno i tu neka veza igra. I tako u nedogled. Odrastati u takvom okruženju ne da nije poticajno, već te u samom startu lišava one osnovne esencije potrebne za svaki uspjeh – vjere u sebe. U svoje sposobnosti. Onog magičnog sastojka koji proradi kada svi drugi zakažu. Kada zbog umora ili boli već pomišljaš na sigurni neuspjeh i odustajanje. Na toj crti odluke se pada ili diže. Tada se ta lampica pali. I pali sve u tebi. Ugradite svojoj djeci tu lampicu. Pogotovo ako su vas zakinuli za nju. Tada pogotovo znate koliko je bitna. Ugradite im tu lampicu da im osvjetljava put, da im ozari lice i pokaže slijedeći korak. Pustite crnjake ili grozne usporedbe tipa ”vidi kako on to bolje”… okanite se svojih ciljeva kroz vašu djecu i osluhnite za što njihovo srce kuca. Kada im pomognete otkriti taj ritam, sami će skladati cijele simfonije radosti, zvonkije od najzvonkijeg smijeha. Na svoju, pa tako i vašu radost. Jer nema sretnijeg čovjeka od roditelja čije je dijete sretno. Voljeli nogomet ili ne, ovih smo dana od njega mogli puno naučiti. Može se. Sve se može.

Pročitajte više na: https://blog.vecernji.hr/zmajka/moze-se-10311 – blog.vecernji.hr