Mama na vrata, ”JA” kroz vrata?
- On December 5, 2019
Djeca.
Sve su nam na svijetu. To uistinu spoznamo tek kada nam dođu u ruke.
Kada ih onako kao mirisne, majušne smotuljke sreće primimo u te izmučene ruke i po prvi put okupamo suzama i poljupcima punima obećanja. Tek tada shvatimo da nam je stvarno svejedno da sve drugo i propadne, jer sve to drugo možemo ispočetka, možemo ponovo i još bolje. Ali dijete… dijete je jedinstveno. Posebno, čarobno, čudesno i baš tvoje.
Toliko, da u toj očaranosti njime, vrlo lako zaboraviš na sebe. U potpunoj posvećenosti malom smotuljku sreće, postane vrlo lako postati samo mama i zaboraviti tko si bila do jučer.
Tko si bila?
Što te dizalo pola metra iznad zemlje i treperilo ti leptirićima u trbuhu?
Što te držalo budnom i od čega ti duša vrije?
Od čega si živa? Sjeti se tko si bila prije.
Ako zagrebeš malo ispod bočica, pelena i kolica, tu je sve to, još uvijek postoji, samo si sada, uz sve to, još i mama.
I stvarno, nema ničeg ljepšeg od tog Mama. Ali sjeti se da je ta Mama prije imala ime i prezime. I sebe. Bila je i ”JA”.
A to ”ja” mora ostati živo bez obzira na sve.
Znam, teško je ponekad uskladiti cijeli taj pogon. Ali može se, ma mora se.
Jer… djeca će narasti, znaš.
Od malih smotuljaka sreće, narasti u neke smotuljke nečeg većeg. Jednom će i otići, znaš… Zvat će, možda. Možda i svratiti koji put i kad ništa neće trebati. A ti ćeš, budeš li samo mama, tada ponovo sama, morati potražiti neku novu staru sebe. Nije li jednostavnije, pokušati se sačuvati?
Nije li malo predugo pritisnuti ”pauzu na sebe” na dvadeset – trideset godina? I nadati se da do tada nećeš zaboraviti tko si bila dok te nisu počeli zvati Mama.
A puno nas ipak upadne u tu zamku. Zamku radosne posvećenosti. Zamku iz koje je svaki, pa i najmanji uzmak, naplaćen finim sirovim osjećajem krivnje. Jer smo jednom sebi kupile čokoladu, a ne njima. Jer smo nakon posla prvo stale udahnuti 15 minuta na kavi, pa onda po njih. Jer smo ovaj put izašle sa svojim prijateljicama, a ne s njihovim…
Super je biti mama, ali super je ponekad biti i samo ”ja”.
Tate to puno bolje hendlaju, rijetki od njih će odustati od tjednog nogometa s ekipom zbog uspavljivanja bebe. I koliko god im mi mame to nekad, premorene zamjerale – ne bi li bilo bolje od njih nešto naučiti? Ubaciti sebi neki neodgodiv tjedni sastanak s ekipom…? Na fitnessu, frizuri, pilatesu, samo kavi, ma na nogometu ako treba… I znam da si umorna i da ti se zapravo ne ide nikud nego u krevet… ali probudi se, na vrijeme.
Ne odustaj od sebe. Nećeš zbog toga biti lošija mama. Naprotiv.
Bit ćeš bolja – prvo sebi, a onda i njima. Tvoje će kćeri od tebe učiti kakve da budu žene. A na tebi je red da budeš sve ono što želiš njima. Ispunjena. Vesela. Zadovoljna. Zdrava. Sretna žena.
Sjeti se tko si bila. Pozdravi to poznato lice u ogledalu, osmjehni mu se, nabaci ruž i namigni. Ispričaj mu sve o tome tko si danas, što ti danas puni jedra i ruku pod ruku – otiđi sa sobom na jednu dobru kavu. To je jedina osoba s kojom stvarno moraš biti u dobrim odnosima.
Biti mama je upgrade, i to kakav. Ali upgrade na onu dobru staru tebe. Jer nema ničeg bez dobrih temelja, pa ni mame.
I uvijek je do nas. Do naše odluke da sebe i svijet vidimo onakvim kakav želimo da bude. I ta nas odluka prva usmjerava u tom pravcu. Koliko god je nekad lakše okriviti posao, godine, partnera, navike, okolnosti ili okolinu.
Do nas je. Sami biramo kakvi ćemo biti danas i tko ćemo time postati sutra.
A tada, kada budeš zadovoljna sama sa sobom kakva jesi, nećeš brojati tko je uz tebe, a tko ne, jer će ti i samoj u tvojoj koži biti lijepo i dobro. A uz tebe će ostati oni vrijedni, oni koji znaju što raspiruje tvoju vatru i koji uživaju u svjetlosti i toplini njenog plamena.
Zato, sačuvaj svoj plamen, tako se nećeš bojati da ćeš ostati sama, jer znaš da se ljudi, pa tako i tvoja djeca, oduvijek vole okupljati oko vatre.