
Toliko prisutni, a potpuno odsutni
- On September 5, 2018
..divna proljetna topla večer, kroz friške listove šulja se meki zalazak sunca dok majka i sin stvaraju uspomene… Osim što se on igrao sam s granom, a ona se nije ni pomakla – lica zalijepljenog na zamamni ekrančić koji otvara neke nove svjetove dok one stvarne i čarobne i uistinu neponovljive, zaklanja u potpunosti.
Prvi put kad su se na tržištu pojavili smartphone uređaji, bila sam oduševljena kao vjerojatno i svi. Bilo mi je fenomenalno, kao mladoj majci poduzetnici, da konačno mogu skočiti s djecom u parkić ne strepeći pritom koliko se mailova i upita skupilo doma na kompu za to vrijeme… već danas to zvuči pomalo smiješno i kao davna prošlost, ali tada se činilo kao ostvarenje sna – jednostavno je sve bilo uz mene i osjećala sam nevjerojatno olakšanje i slobodu. Konačno sam bila sigurna da neću ništa propustiti. Da mi ništa slučajno neće promaći. Bila sam zahvalna tim vrlim mozgovima koji su svojim izumima pomaknuli granice i otvorili nam neke nove vidike… dali nam neku novu slobodu i neovisnost.
No… oduševljenje nije bilo dugog vijeka. Brzo sam shvatila da me baš svi koji to požele, mogu kontaktirati bilo gdje i bilo kad i da je, znajući da smo svi dostupni cijelo vrijeme, gotovo nepristojno ne odgovoriti isti čas, bez obzira na to gdje se vi tada nalazili….
Ta nova sloboda, uskoro je bila sve samo ne sloboda. Nisam negativac niti pesimist, naprotiv. Ta mala čuda tehnike koja stanu na dlan donijela su nam uistinu puno dobroga, pa koliko je samo života spašeno jer je netko jednostavno mogao pozvati pomoć na vrijeme. No uz taj napredak tehnike, trebala je nekako doći i knjižica s uputstvima za upotrebu, ali ona s uputama za kulturno i društveno korištenje… Dugo je vremena prošlo dok nismo usvojili neke osnovne postulate pristojnosti kontaktiranja drugih ljudi, od vremena pozivanja, do očekivanja instant odgovora, a neki se još s time bore. Ali nije to onaj najgori dio. Rekla sam vam na početku kako sam bila presretna, jer sam konačno bila sigurna da neću ništa propustiti. Da konačno mogu biti prisutna stalno i svuda i kako sam mislila da je to čarobno i rješenje svih mojih tadašnjih briga. Dok nakon nekog vremena, promatrajući sebe i sve oko sebe, nisam shvatila da smo se baš fino prevarili. Od tolike želje da u sve budemo upućeni, znatiželjno informirani i o bitnom i o nebitnom, od toliko sadržaja koji vas konstantno uvlači i zove po još, kao prava pravcata ovisnost – postali smo toliko sveprisutni, da smo zapravo potpuno odsutni.
Sjedila sam neki dan opet u istom parkiću. Ostavila mobitel kod kuće i promatrala svoju djecu kako skaču. I vrijeme – kao da je stalo. Jer sam konačno opet bila TU. Tu, prisutna u trenutku gdje sam uistinu fizički i bila.
Ne na nekom eventu na koji ću možda ”going”, ne na nekom koncertu za koji sam možda ”interessted” ili na sto i prvom click bait članku na koji već mehanički kliknemo jer… smo se navukli. Trošeći vrijeme na ništa. Mlada žena do mene bila je u parku sa svojim otprilike osmogodišnjim sinom, sami njih dvoje… divna proljetna topla večer, kroz friške listove šulja se meki zalazak sunca dok majka i sin stvaraju uspomene… osim što se on igrao sam s granom, pogledavajući tu i tamo je li mu mama tamo gdje ju je zadnji put vidio… ali, bez straha – ona se nije ni pomakla. Lica zalijepljenog na zamamni ekrančić koji otvara neke nove svjetove dok one stvarne i čarobne i uistinu neponovljive, koji su nam tu pred nosom, zaklanja u potpunosti. Bilo mi je žao nje i njenog djeteta, ali i moje djece, jer i sama sam se, i vjerujem svatko od nas nebrojeno puta, našla u takvoj situaciji… da zabuljeni u neki tamo tuđi svijet, puštamo ovaj naš da nam curi ispred očiju. Možete to osvijestiti. A onda i promijeniti. I dajte. Dok još imate stvarne ljude koji vas gledaju u oči dok im pričate. A pogotovo dok uz sebe još imate ove male, velike ljude koji svojim očima u vama vide cijeli svijet. Gledaju ga i kopiraju.
Pročitajte više na:
https://blog.vecernji.hr/zmajka/toliko-prisutni-a-potpuno-odsutni-10242 – blog.vecernji.hr