Ti roditelj?

I tako… ispada da se svaka budala može nazvati roditeljem. Uz toliko divnih ljudi koji nekom greškom sudbine svoje dijete ne mogu imati, eto neke budale djecu dobiju samo tako… i ne shvaćajući što su dobili, igraju se s tim biserima kao prave svinje.

Jučer Split, danas Sesvete, sutra London ili neko selo u Kini, svejedno, život je život, a život djeteta svetinja. Potreslo me. Potreslo do kosti. Uzdrmalo utrobu, utrnulo ruke i izvrnulo dušu naopačke. I koga briga tko je kriv ili tko je prvi počeo kad dvoje nezrelih natjeraju malu mrvu da na takav način prije njih odraste.

Dok u tišini noći ljubim male prstiće, gladim sjajnu i mirisnu im kosu, zahvaljujući Bogu, svemiru i sudbini što ih je baš meni dala, što su baš u moje ruke došle, obećavajući da ću ih po cijenu svega i svakoga čuvati od svega i svakoga, kuneći se u sve svoje, stavljajući svoj dah na panj ako treba. Dati im svu ljubav i pažnju, sve sate i minute, beskrajna slaganja kocaka, češljanja barbika i vozanja autića po podu i po zidu, odvesti na sve rođendane, treninge i ljetovanja i sve izmišljene pustolovine, sačuvati im ‘’njihov svijet’’ što duže od svojih i od frustracija svijeta i okoline. Jer, imala sam sreću da ih baš ja dobijem, zamisli… Možda su moja djeca imala sreću da se rode baš meni. A ne bi li, zapravo, svako dijete trebalo imati tu istu sreću, bar za početak? Da se rode roditeljima koji će na njima biti zahvalni? Ne bi li bar početak trebao biti isti za sve? Lišen brige i nevolje, udaraca i navlačenja po tijelu i onih još gorih po duši…

Potreslo me. Potreslo do kosti. Uzdrmalo utrobu, utrnulo ruke i izvrnulo dušu naopačke. I koga briga tko je kriv ili tko je prvi počeo kad dvoje nezrelih natjeraju malu mrvu da na takav način prije njih odraste. Do kada je odgoj samo stvar pojedinca ili obitelji? Gdje je granica uplitanja? Kada i kako se smiješ umiješati kao čovjek, ako već obitelj i sustav zakazuju? Kao zrelo i odgovorno biće? Jer te boli vrat od odvraćanja pogleda, a utroba se izvrće i glava urušava od pomisli na nemoćno dijete kojim se njegovi ’’roditelji’’ kao loptom loptaju… I dok se grlo steže, jer žvačem u sebi ovu temu već danima, htijući je nekako zaboraviti, smjestiti u neki zaseban svemir nepravde, pokriti dekicom lijepih riječi i neke smiješne teme, ipak pišem da ostane podsjetnik, da ne ostane samo na nekom tužnom statusu i komentaru na društvenim mrežama, da nas još malo zagrebe po koži i ostane neki ožiljak, da nam se upali lampica za ‘’ne daj bože’’… Znate, za diplomu treba ići na fakultet. Za voziti auto u auto školu. Za svaki posao ili zanat treba proći neku obuku da bi se smio i mogao raditi. Samo roditelj, čini se, može biti svatko. Bez ikakve selekcije ili pripreme. Pa nije ni čudo da nekima baš i ne ide. Da ne znaju. Ma, da pojma nemaju što rade! Dijete te izbije s prvog mjesta iste sekunde. I dok zrele osobe to razumiju i čak s radošću prihvaćaju taj proces kao nadogradnju sebe samih, drugima to očito dosta teško pada, pa se svim silama trude zadržati pozornost makar i najglupljim potezima i to sve za ‘’dobrobit’’ djeteta. Uz neki novi trend tekstova o tome zašto ne biti roditelj… pa i ne budi, brate mili, ako nisi spreman, bolje nego da budeš govno od roditelja. Za odgoj djeteta potrebno je cijelo selo, kažu mudre sijede glave. Jer valjda će bar netko u tome selu biti normalan, ako već roditelji nisu…

Pročitajte više na: https://blog.vecernji.hr/zmajka/ti-roditelj-10274 – blog.vecernji.hr