Glavom kroz zid

Ako ideš na ziher, uglavnom ne ideš nikuda.

Glava kroz zid najčešće je najbolji alat za napredak u životu.

Žena, majka… o živote, kako sam se samo u ovo uvalila i gdje su vrata…

To i slična pitanja, nerijetko prođu kroz glavu svakoga od nas. A kada si jedan od nas iz kluba ZMajki, onda pogotovo znaš o čemu ja to.

Multitasking na najjače, zavrni rukave i idemo.

Prije desetak godina, za vrijeme prve trudnoće, morala sam ostati kod kuće na mirovanju. Mirovala jesam tijelom, ali glava je čudo koje se ne da tako lako umiriti… Dan po dan, ideja po ideja i zakotrljalo se. Uz veliku potporu supruga, ono što je do tada bio povremeni posao uz ”stvarni posao”, postalo je glavni izvor prihoda i već time zaslužilo poklonjeno mu vrijeme i pozornost, da ne spominjem uopće zadovoljstvo koje je izazivalo.

Tada, još uvijek bez djece u kući, nisam znala što imati dijete u stvari znači i nisam vidjela neki problem u tome da uz tu malu slatku mrvicu doma ja obavljam sve što sam obavljala do tada i sve novo što poželim.

Oo, zabludo… ubrzo je postalo jasno da mi nije bilo jasno.

    Otvaranje firme i pokretanje privatnog biznisa i bez malih beba u kući je popriličan posao.. a uz mrvice koje zahtijevaju 24-satnu pažnju – cijela stvar počinje ličiti na vožnju nekom vratolomijom u lunaparku…

Ali, znaš što, sjedala su se privezala, natrag nema i… jednostavno – kreneš na vožnju.

Glavom kroz zid, nadajući se pritom da ćeš zidove nekako zaobići i na sreću ne znajući koji sve zidovi postoje. Jer teško da bi znajući, uopće krenuo na vožnju.

Da se razumijemo, posao kao posao – ako hoćeš – naučiš ga i nijedan nije težak ako ga voliš… ali dodajmo malo slatkog začina nespavanja, dojenja, neizlaženja, nejedenja i nepijenja i ne-ničega kada biste vi to htjeli, nego kada mali šef to dozvoli i dobivamo svakodnevnu juhicu punu iznenađenja.

    Svaka mama zna, da je briga za bebu, pravi cjelodnevni posao i bez drugog

‘’pravog posla’’ uz to. A ja sam tome, baš tada, odlučila dodati još malo… biti odgovoran šef i totalno sve imati pod kontrolom, jel’da…

Ali.. kao i kod svih zahtjevnih i teških situacija u životu, tako je bilo i kod ove.

Kad je stvarno teško – ne stignete vi kukati i razmišljati o tome da je teško, nego se s tim teškim bavite i rješavate komadić po komadić najbolje i najbrže što možete i znate u danom trenutku. 

Tako sam i ja naučila dogovarati poslove, snimati reklame, organizirati tim, raditi račune i biti direktor nečega što sam tek upoznavala iz dana u dan, između dojenja, presvlačenja, šetanja i dok beba spava – jer tad je jedino bilo tiho, a reklame ne možete snimati dok netko plače – osim ako ne snimate reklamu za neki analgetik…

Vožnjica je bila dosta zabavna, a prava igra počinje kad shvatite da dan traje i po noći… i tako u krug mjesecima i godinama…

Iz današnje perspektive lijepo uhodanog posla i velike, divne samostalne djece – tadašnji pothvat mi se čini kao apsolutni mission impossible i zapravo nisam sigurna da bih se danas, znajući sve, ponovo svjesno upustila u išta slično. Ali tu i je kvaka.

U ludoj želji i volji u kojoj zaboravite na sve i samo grabite dan po dan gledajući ravno ispred sebe. S ljubavi za svaki novi dan i sve što on donosi, i dobro i loše.

Jer, ulaganje u sebe i ustrajnost kad tad pošalju zahvalnicu. A ona je onda jako slatka…..

Upravo ste čitali zmajsku početnicu. Glavu gore i čujemo se.